KONTINUIRANI RAT
DOKUMENTACIJA koju je CNGNN predstavio na međunarodnom kongresu o 70. godišnjici NATO-a, FIRENCE, ITALIJA, 7. TRAVNJA
INDEX
1. NATO je rođen iz Bombe
2. U posthladnome ratu NATO se obnavlja
3. NATO ruši jugoslavensku državu
4. NATO se širi na istok prema Rusiji
5. SAD i NATO napadaju Afganistan i Irak
7. SAD / NATO rat za rušenje Sirije
9. US / NATO orkestracija državnog udara u Ukrajini
10. eskalacija SAD-a i NATO-a u Europi
11. Italija, nosač zrakoplova
12. SAD i NATO odbacuju UN-ov sporazum i raspoređuju novo nuklearno oružje u Europi
13. SAD i NATO potiskuju Ugovor o INF-u
14. Zapadnoameričko carstvo igra na ratnu kartu
15. Planetarni ratni sustav SAD / NATO
16. Napustiti ratni sustav iz NATO-a
1. NATO je rođen iz Bombi
Događaji koji su doveli do NATO-a počinju kada su Sjedinjene Države u kolovozu 1945. bacile atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, ne da bi porazile Japan, sada na kraju, nego da izađu iz Drugog svjetskog rata sa najvećom mogućom prednosti, pogotovo u odnosu na Sovjetski Savez. To je bilo moguće zahvaljujući činjenici da su u to vrijeme Sjedinjene Države bile jedina zemlja koja je posjedovala nuklearno oružje.
Samo mjesec dana nakon bombardiranja Hirošime i Nagasakija, u rujnu 1945. godine, Pentagon je izračunao da će mu trebati oko 200 nuklearnih bombi kako bi porazili neprijatelja veličine SSSR-a.
5. ožujka 1946. Godine, govorom Winstona Churchilla o "željeznoj zavjesi" službeno je započeo Hladni rat. Ubrzo nakon toga, u srpnju 1946. godine, SAD su provele prve nuklearne testove na atolu Bikini na Marshallovim otocima, u Tihom oceanu. U operaciji je učestvovalo više od 40.000 američkih vojnika i civila, hiljade zamoraca, više od 250 brodova, 150 zrakoplova i 25.000 detektora zračenja.
Godine 1949. američki nuklearni arsenal porastao je na oko 170 nuklearnih bombi. U tom trenutku Sjedinjene Države sigurno su imale dovoljno bombi da napadnu Sovjetski Savez u kratkom vremenskom razdoblju. Te iste godine, međutim, američki plan za očuvanje svog monopola nad nuklearnim oružjem nije uspio. 29. kolovoza 1949. godine Sovjetski Savez proveo je svoju prvu eksperimentalnu nuklearnu eksploziju. Nekoliko mjeseci ranije, 4. travnja 1949. godine, kada je Washington znao da Sovjetski Savez namjerava proizvest nuklearne bombe i da će započeti utrku u nuklearnom oružju, Sjedinjene Države su stvorile NATO. Za vrijeme Hladnog rata, Savez pod američkim zapovjedništvom uključivao je 16 zemalja: Sjedinjene Države, Kanada, Belgija, Danska, Francuska, Savezna Republika Njemačka, Velika Britanija, Grčka, Island, Italija, Luksemburg, Norveška, Nizozemska, Portugal, Španjolska, Turska. Kroz taj savez, Sjedinjene Države su zadržale svoju dominaciju nad europskim saveznicima, koristeći Europu kao liniju fronta protiv Sovjetskog Saveza.
Šest godina nakon formiranja NATO-a, 14. svibnja 1955. Godine rođen je Varšavski pakt, koji je uključivao Sovjetski Savez, Bugarsku, Čehoslovačku, Poljsku, Njemačku Demokratsku Republiku, Rumunjsku, Mađarsku i Albaniju.
Kako je započelo nuklearno sučeljavanje između SAD-a i SSSR-a, Britanija i Francuska, obje članice NATO-a, odlučile su se opremiti nuklearnim oružjem. Prva koja je uspjela je bila Velika Britanija, koja je 1952. godine izvela eksperimentalnu eksploziju u Australiji. Prednost NATO-a dodatno se povećala kada su 1. studenog iste godine SAD aktivirale svoju prvu Hidrogensku ili vodikovu) bombu. U veljači 1960. Godine tri su zemlje NATO-a posjedovale nuklearno oružje kada je Francuska detonirala svoju prvu nuklearnu bombu u Sahari.
Dok je utrka nuklearnog naoružanja bila u punom jeku, raketna kriza na Kubi eksplodirala je u listopadu 1962. godine. Nakon neuspjele oružane invazije na otok od strane kubanskih emigranata, regrutiranih od CIA u travnju 1961, SSSR je odlučio snabdjeti Kubu sa balističkim raketama srednjeg dometa. Sjedinjene Države provele su pomorsku blokadu otoka i prevele svoje nuklearne snage u stanje pripravnosti . Više od 130 interkontinentalnih balističkih raketa bilo je spremno za lansiranje, a 54 bombardera s nuklearnim oružjem bilo je spremno za pokretanje 24 sata dnevno, spremno za nuklearni napad. U to su vrijeme Sjedinjene Države imale više od 25.500 nuklearnih oružja, kojima je dodano oko 210, dok je SSSR imao oko 3.350. Kriza koja je dovela svijet na rub nuklearnog rata, prevladana je odlukom Sovjetskog saveza o povlačenju raketa sa Kube, u zamjenu za pristanak SAD-a na ukidanje blokade i prihvaćanje kubanske nezavisnosti.
Istovremeno Kina pokreće proizvodnju nuklearnog oružja i u oktobru 1964. Izvodi svoj prvi nuklearni pokus, a za manje od tri godine testira prvu hidrogensku bombu.
Pentagon je, zajedno s rastom svoga arsenala, razvio detaljne operativne planove nuklearnog rata protiv SSSR-a i Kine. Dosje od 800 stranica - objavljen 2015. u Nacionalnom arhivu SAD-a - sadrži popis do tada klasificiranih tisuća ciljeva u SSSR-u, Istočnoj Europi i Kini za koje su se SAD spremale uništit nuklearnim napadom za vrijeme Hladnog rata. Godine 1959., na koju se odnosi "popis ciljeva", SAD je imao više od 12.000 nuklearnih bojevih glava, a Britanci 80, dok je SSSR imao oko tisuću, a Kina do tog trenutka nije imala. Zbog superiornog transporta, bombardera i raketa, Pentagon je smatrao da je nuklearni napad izvediv.
Paul Johnstone, planer i analitičar nuklearnog rata u Pentagonu dva desetljeća 1949.-1969., Otkrio je da su za vrijeme hladnog rata među američkim stratezima postojala uvjerenja da će Sjedinjene Države, u slučaju nuklearnog rata pretrpjeti ozbiljnu štetu i imati milijune. smrtnih slučajeva, ali će i dalje postojati kao organizirana i održiva nacija, i ona će prevladati, dok Sovjetski Savez to ne bi mogao učiniti.
Između kasnih 60-ih i ranih 70-ih, SAD je imao oko 9.000 nuklearnih oružja raspoređenih izvan svog teritorija: oko 7.000 u europskim zemljama NATO-a i 2.000 u azijskim zemljama, Južna Koreja, Filipini, Japan. Osim toga, imali su 3.000 komada u podmornicama i drugim mornaričkim jedinicama, koje se mogu lansirati u bilo koje vrijeme protiv Sovjetskog Saveza i drugih zemalja. SSSR, koji nema vojne baze izvan svog teritorija u blizini Sjedinjenih Država za koje, međutim, može koristiti nuklearne podmornice, pokušao je dokazati da bi, ako bi bio napadnut, mogao pokrenuti razarajuću odmazdu. Da bi potvrdio ovu činjenicu, u testu provedenom 20. listopada 1961., najmoćnija hidrogenska bomba ikad proizvedenoj, od 58-megatona, zvana "Car", ekvivalentna gotovo 4.500 bombi bačenih na Hirošimu, bila je detonirana. U isto vrijeme, Sovjetski Savez pripremio je svemirsko oružje: projektil koji bi, ako bi djelovao iz orbite oko Zemlje, mogao u svakom trenutku mogao ciljat Sjedinjene Države nuklearnom bojnom glavom.
U tom trenutku, Sjedinjene Države, suočene s teškim položajem, predložile su Sovjetskom Savezu sporazum o mirnom korištenju prostora. Tako je u siječnju 1967. potpisan ugovor koji zabranjuje stavljanje nuklearnog oružja u Zemljinu orbitu, na Mjesec ili na druga nebeska tijela, ili izvan atmosferski prostor.
Odmah nakon toga, u srpnju 1968. godine, potpisan je Ugovor o neširenju nuklearnog naoružanja NPT. Sjedinjene Države, Velika Britanija i Sovjetski Savez to promiču, zabrinuti zbog činjenice da druge zemlje žele ući u krug nuklearnih sila. Članak 1. kaže: "Svaka vojna nuklearna država se obvezuje da neće prenositi nuklearno oružje nikome". Članak 2. glasi: "Svaka nenuklearna država, koja je stranka Ugovora, obvezuje se da neće primati nikakvo nuklearno oružje ili druge eksplozivne nuklearne naprave, niti direktno ili indirektno kontrolirati takvo oružje i eksplozive." Nuklearne sile obvezale su se nastaviti pregovore o Ugovoru o općem razoružanju pod međunarodnom kontrolom (članak 6.). Italija je potpisala NPT 1969. i ratificirala ga 1975. godine.
Dok Sjedinjene Države, Velika Britanija i Sovjetski Savez pokušavaju Ugovorom o neširenju spriječiti druge zemlje da uđu u nuklearni klub, koji broji pet članica 1968., šesta zemlja ulazi u krug nuklearne sila, to je Izrael. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća Južna Afrika, Indija i Pakistan također su počeli proizvodit nuklearno oružje. Godine 1986. svjetski arsenal porastao je na najvišu razinu: oko 65.000 nuklearnih bojevih glava.
U ovoj fazi Europa se pretvorila u prvu liniju između dviju sukobljenih nuklearnih supersila. Između 1976. i 1980. SSSR je na svojem području rasporedio balističke rakete srednjeg dometa. Na temelju činjenice da bi sa sovjetskog teritorija mogli gađatiti zapadnu Evropu, počevši od 1983. godine, NATO je odlučio rasporediti američke nuklearne projektile srednjeg dometa u Evropu: 108 Pershing II balističkih raketa u Njemačku i 464 krstareće rakete koje se lansiraju sa tla , distribuirane su u Veliku Britaniju, Italiju, Zapadnu Njemačku, Belgiju i Nizozemsku.
Za manje od 10 minuta od lansiranja, US Pershing 2 rakete, raspoređen u Njemačkoj, mogle bi pogoditi sovjetske baze i gradove, uključujući Moskvu, svojim nuklearnim bojevim glavama. Istodobno, američke krstareće rakete raspoređene u Comisu i drugim evropskim bazama, koje lete podzvučnim brzinama na visini od nekoliko desetaka metara dužkonture terena, mogle bi izbjeći radare i pogoditi sovjetske gradove. S druge strane, SS-20 raspoređen na sovjetskom teritoriju mogao bi pogoditi baze i gradove zapadne Evrope za manje od 10 minuta od lansiranja.
U Italiji, sredinom 1980-ih, uz 112 nuklearnih bojevih glava na krstarećim raketama raspoređenim u Comisu, bilo je i drugih američkih nuklearnih oružja ukupno procijenjenih oko 700 komada artiljerijskih projektila, projektila kratkog dometa, namijenjeni za upotrebu u Italiji. To upućuje na to da Pentagon smatra da je Italija jednostavan pijun koji treba žrtvovati, a nuklearno bojište pretvoriti u radioaktivnu pustinju.
Tokom Hladnog rata, od 1945. do 1991. godine, nakupio se nuklearni arsenal u svijetu, koji je 1980-ih vjerojatno dosegao 15.000 megatona - što je ekvivalent više od milijun atomskih bombi koje su bačene na Hirošimu. To je kao da je svaki stanovnik planeta sjedio na 3 tone TNT-a. Snaga nuklearnog arsenala premašuje 5000 puta više sva eksplozivna sredstva korištena u Drugom svjetskom ratu. Prvi put u povijesti stvorena je destruktivna sila koja bi mogla izbrisati s lica Zemlje, ne jednom većviše puta, ljudsku vrstu i gotovo svaki drugi oblik života.